Na kraju smo ljeta, odmori su uglavnom završili i ponovo se vraćamo uobičajenim obvezama. Želio bih na kraju ljeta, zajedno s vama, na osobit način zahvaliti Gospodinu za dar novih svećenika, mladića koji sada ulaze na njivu Gospodnju, prihvaćajući Gospodinov poziv: "Idite po svemu svijetu!" Posla je uistinu previše, radnika na njivi Gospodnjoj premalo. Mi se u Hercegovini radujemo zbog tri Mlade mise, od čega dvije u župi Bukovici (fra Vine Ledušić i fra Stipan Klarić) i jedna u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru (fra Slaven Brekalo). Mladomisnici su već kao đakoni nekoliko mjeseci djelovali u pastoralu, pa već znaju otprilike što ih čeka. Oni, međutim, vole Hercegovinu i hercegovački puk pa im nikakvi napori neće biti teški i rado će djelovati na brojnim područjima, za prvo vrijeme svakako najviše s mladima, s kojima je uistinu potrebno raditi i voditi ih putem Kristova evanđelja.

Svećenička djelatnost, i općenito djelatnost Crkve, koja također bitno obilježava Crkvu kao takvu jest i karitativno djelovanje. Upravo smo temu ovoga broja Naših ognjišta posvetili toj zabrinutosti, štoviše ljubavi Crkve prema siromašnima, odbačenima, onima na rubu društva. Toliko je primjera iz života Isusa Krista koji stavljaju snažan naglasak na potrebu pomaganja onoga kojemu je nešto oduzeto, a ta se pomoć nikako ne zaustavlja samo na materijalnome, nego uključuje mnogo više: darovati vrijeme i osmijeh onima koji su ih izgubili ili kojima je oduzeto ono što im po naravnome zakonu pripada. Kao uzorak takva karitativnoga rada predstavljamo duvanjsku udrugu "Kap ljubavi" koju je utemeljio i vodi fra Jozo Radoš zv. Đoka. Ta je udruga u međuvremenu od "kapi" postala "slap", a njezini djelatnici radosno dijele ne samo humanitarnu pomoć, osiguravaju drva za zimnicu i brojne druge potrepštine siromašnim i ostavljenima nego posjećuju i druže se s onima koji su ostali sami, osobito sa starcima i staricama u udaljenim selima, koji nemaju više nikoga ili su se njihovi razišli po bijelome svijetu. K tomu, udruga daje mogućnost bezbrojnima kojima je Bog darovao i zdravlja i posla i novaca da iskažu svoju kršćansku ljubav prema onima koji ništa od toga nemaju: preko udruge mogu pomoći svi oni koji žele ispunjavajući onaj Kristov nalog i želju: "Što god ste učinili jednomu od ovih najmanjih, učinili ste meni!" Upravo je navedena rečenica kriterij po kojemu će netko na kraju zaslužiti Kraljevstvo nebesko, ili neće.

Uzor takva ponašanja nudi Krist. Bog se zapravo tijekom povijesti pojavljuje kao sućutni Bog. O takvome Bogu piše naš suradnik dr. fra Ivan Ivanda na temelju promišljanja duhovnoga pisca H. Nouwena, koji "tvrdi kako je sućut bitan ljudski poziv: biti s ljudima ondje gdje trpe. Sućut upravo i znači su-osjećati s nekim, su-plakati, ući u trpljenje s njim".

Osobito bih preporučio tekst dr. fra Tomislava Pervana o velikome teologu i kardinalu Johnu H. Newmanu, kojega će papa uskoro za svojega pohoda Engleskoj proglasiti blaženim. Kardinal se čitavoga svoga života borio protiv religijskoga liberalizma, protiv svijeta bez dogme i pravila, protiv evanđelja koje može svatko prilagođavati samomu sebi i mijenjati dogmu po vlastitoj želji. Kako je upravo sadašnji papa Benedikt, kao i njegov prethodnik, također veliki borac protiv takva pristupa stvarnosti, nije nikakvo čudo da i današnjemu naraštaju želi kao uzor pred oči staviti kard. Newmana, makar je on umro prije 120 godina.

 Vaš urednik fra Robert Jolić

Promišljajući ljudski život, iskusni duhovni pisac H. Nouwen tvrdi kako je sućut bitan ljudski poziv: biti s ljudima ondje gdje trpe. Sućut upravo i znači su-osjećati s nekim, su-plakati, ući u trpljenje s njim.

Imati sućuti znači ući s drugim ondje gdje se on muči, gdje ga razdire bol. No, krajnje je teško biti prisutan ondje gdje se to događa. Ostati blizu osobe koja strašno pati, ali iskreno, u dubini bića. Ne površno, formalno. Naša je prva reakcija uvijek bježanje od patnje, svoje i tuđe. Kada nam netko govori o svojim problemima, i fizički osjećamo kako u nama raste nervoza i napetost i pitamo se što ćemo učiniti kada prestane govoriti. Osjećamo opterećenje u duši i u nama se javljaju protivljenje i otpor. Katkada se javlja i pritajen bijes.

fra Ivan Ivanda

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Svi ljudi imaju određene ciljeve u životu: velike, male, životne, svakodnevne, osobne, obiteljske… Ako ne živimo „kako nas voda nosi“, onda su ciljevi važni jer je naše svakodnevno ponašanje oblikovano tako da nas približava određenomu cilju.

U ovome se broju bavimo dobro oblikovanim ciljevima, odnosno ishodima, jer ako ne znamo kamo idemo, onda nikamo nećemo ni doći, a ako znamo kamo bismo željeli stići, onda trebamo dobro promisliti o ciljevima koje si postavljamo. Cilj je zapravo željena promjena, neko stanje koje je drukčije od onoga u kojemu smo trenutno, bez obzira jesmo li nezadovoljni aktualnim stanjem ili je riječ o nekome cilju koji vezujemo za neku dalju budućnost.

 Irma Kovčo Vukadin

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Koliko smo puta  čuli „Pomozi drugomu pa će i tebi Bog pomoći“? Čineći dobro drugima, činimo dobro sebi, jer se dobro dobrim vraća. Ponekada, čineći dobro, zauzvrat dobijemo “pljusku“, no ne treba se zbog toga obeshrabriti. Sjetimo se Isusovih riječi “Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni  učiniste“.

Negdje sam davno pročitala kako je nastao Kruh svetog Ante: nedaleko od bazilike sv. Antuna dječačić se igrao i nesretno pao u veliku posudu s vodom. Kada ga je majka nakon duljega traženja našla, bilo je prekasno. Nesretna je majka zavapila velikomu čudotvorcu sv. Antunu uz obećanje da će siromasima udijeliti onoliko brašna koliko teži njezin sin. Molitva joj je uslišana i dječačić je istoga trenutka oživio. Tako je nastao običaj da štovatelji sv. Antuna na razne načine pomažu siromasima, a za sv. Antu uvriježio se naziv „Otac siromaha“.

 Dražana Perković

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Naša ognjišta: Koliko u Vašemu književnom radu ima autobiografskoga, ili je bolje pitanje postaviti ovako: Koliko u Vašemu pisanju ima Duvna?

Dževad Karahasan: Odgovorit ću jednom anegdotom o čovjeku koji je odlučio nacrtati cijeli svijet. Iscrtavao je rijeke, planine, kontinente, mora, jezera, šume, ravnice. I na kraju, kada je povjerovao da je svijet nacrtan, vidio je da je naslikao sebe. Tako je i u radu književnika. Mi u prvome dijelu života uglavnom bježimo od sebe, od zavičaja, od onoga u čemu  smo rođeni i u čemu smo rasli. U drugome dijelu života prepoznajemo da što smo više bježali, to smo dublje u sebe pohranjivali to u što smo rođeni. Naravno da u mojemu radu i doživljaju svijeta ima jako mnogo Duvna, ljudi s kojima sam rastao, jako mnogo ovoga ambijenta. Kamo god sam išao, nosio sam svoje ljude, svoje djetinjstvo sa sobom. Mislim da su tragovi ovoga ambijenta više nego vidljivi i u onome što radim.

Razgovarao: Milan Vukadin

Hercegovačka ljetna žega počinje pržiti ubrzo nakon prvih zraka sunca, no znatno je ugodnija u jutarnjim satima nego poslije kako dan odmiče. Zato u mnogim hercegovačkim župama vjernici radije idu na ranu nego na pučku misu, da bi izbjegli vrućinu i sparinu.

Tako je i u Kočerinu, širokobriješkoj župi sv. Petra i Pavla. Lijepo je vidjeti kako vjernički puk rano hrli u crkvu, staro i mlado, gotovo da nema mjesta gdje ostaviti automobil, a kada počne misa, crkva je puna. Ali dobro je popunjena i na pučkoj misi, župljani župe Kočerin poznati su kao čvrsti, vjerni i odani sljedbenici svoje Kristove crkve. Župa se nalazi na cestovnome prometnom smjeru Mostar – Široki Brijeg – Posušje – Tomislavgrad i prostorno je jedna od najvećih župnih zajednica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Smještena je između šest župa: Posuškoga Graca, Gruda, Ledinca, Širokoga Brijega, Izbična i Rakitna. Sastoji se od jedanaest sela: Crne Lokve, Ljubotići, Privalj, Kočerin, Gornji Mamići, Ivankovića Dolac, Kolobarića Dolac, Martinovića Dolac, Potkraj, Podvranić i Rujan. Ima oko 3 500 osoba i oko 850 obitelji.

 Ivan Kaleb

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Danas je Australija vjerojatno najbogatija zemlja na svijetu, barem kada je riječ o osobnim primanjima ljudi koji u njoj žive; nezaposlenih nema, plaće su neusporedivo veće nego kod nas, a i oni koji neće raditi mogu pristojno živjeti. Glavni je trgovinski partner Kina, koja postaje najmoćnija ekonomska sila na svijetu.

Australija nije uopće osjetila posljednju svjetsku recesiju. O svemu razgovaram s bliskim rođakom Ivanom Radošem na balkonu hotela Meriton u Sydneyu, na 29. katu, dok gledamo prelijepi grad u noći, s milijunima svjetala. U Australiji sam na godišnjemu odmoru, došao sa s rođakom Vladom pohoditi rodbinu u Melbourneu. U Sydneyu smo samo 2-3 dana. Ivan časti! Uistinu vole i znaju dočekati rodbinu koja dođe iz „staroga kraja“, iz domovine njihovih roditelja.

fra Robert Jolić

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Što je stres? Ako je suditi po izrazima koje za njega vežemo – izbjegavati stres, boriti se protiv stresa, uhvatiti se u koštac sa stresom, čuvati se stresa, pobijediti stres – možemo sa sigurnosti zaključiti: stres je lav. Stres je lav što podmuklo vreba iza zida. Ti hodaš ulicom pjevušeći i zlo ne sluteći, a on te sačeka i zgrabi te. Tebe bezazlena i smirena.

Kada si malo dijete, stresno je ako u punome trku naletiš na stol, a on se ne izmakne pristojno u stranu, nego te mlatne cijelom površinom. To je stres. Kako ćeš se ponašati u stresnoj situaciji, u istome te trenutku nauče roditelji. Uplašeno jurnu k tebi i ne daju ti plakati (to nikako!), a kako bi te u tome spriječili, proglase stol krivcem za stres pa te potaknu da ga zajedno izmlatite: „Sad ćemo mi njega, evo ti na, evo ti još, tres, tres…“ I ti prestaneš u pola plakanja, zadovoljan što je krivac kažnjen. I zapamtiš kako se boriti protiv stresa: ne plači, nego udri po stolu.

Iva Beljan

 Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.