Na pragu smo nove godine. Što nam donosi, što od nje očekujemo, što u nju unosimo? S kakvim osjećajima, planovima idemo u budućnost?

Zapravo nemamo što skrivati ili zatamnjivati. Pa ni stvarati idilične odnose ili slike, pogotovo ne nijekati sukobe kojih je na sve strane. Svijet je mjesto na kome se sukobljavaju oprjeke, suprotnosti. Pohodi nas mlado sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj te da upravi noge naše na put mira. Tako je pjevao Ivanov otac Zaharija. Pjevao je o nadi koja je povezana s njegovim sinom, rođenim u starosti, o nadi koja dolazi. Pjevao je o onome tko je misao i smisao povijesti i čovjeka, premda okolnosti nisu bile naklone ni obećavajuće. Pjevao je o Dolazećemu, o onome tko je bio Čežnja naroda ali i čovječanstva. 

Tomislav Pervan   

U Poučnim govorima velikoga filozofa S. Kierkegaarda nalazimo i jedno razmišljanje povodom Nove godine. Prvi je dan nove godine obilježen željama, nadama i očekivanjima.

 

Toga dana ne propuštamo pokazati drugim ljudima svoju dobrohotnost želeći im neko dobro. Tu želju smještamo u budućnost. Ali, uviđamo kako je teško željeti nešto određeno u odnosu na ono što je neodređeno i neodredljivo. A budućnost je upravo takva. Što zaželjeti? Poteškoća je tim veća što više ljubimo osobu kojoj želimo dobro. Želimo je ispratiti svakom dobrom željom, a ipak nemamo nijedne. Toliko se toga dana govori o dobrima ovoga svijeta, o zdravlju, bogatstvu, moći, uspjehu, slavi. No, jesu li to ona istinska i najveća dobra koja treba zaželjeti ljubljenoj osobi? Prije će biti da bi onoga tko ih ima trebalo pozvati da ih ne cijeni toliko, a onoga tko ih nema da im ne posvećuje svoje srce. Vjera je najveće, najljepše, najdragocjenije dobro. Ona je dostojan predmet želje koju upućujemo drugomu. Ali, ako on nema vjere, željeti mu je značilo bi učiniti još mučnijom njegovu sudbinu.

Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, nedavno je uhićen zbog osnovane sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnoga stanovništva u središnjoj Hrvatskoj 1945. godine.

 

Boljkovac je bio šef OZNA-e za Kotar Karlovac u vrijeme II. svjetskog rata, zatim šef policije, gradonačelnik Karlovca te, na kraju, prvi ministar unutarnjih poslova samostalne RH. Životopis ovoga boljševičkog matuzalema jasno svjedoči da je riječ o čovjeku koji se kameleonski prilagođava svakoj društveno-političkoj prilici. Pravosuđe RH teretilo je Boljkovca za ubijanje većega broja ljudi u službi komunističkoga uklanjanja ideoloških protivnika i neprijatelja revolucije. Ali revolucija je opet počela jesti svoju djecu. Dok su god Boljkovac i njemu slični imali monopol na vlast, bili su gospodari života i smrti prestrašenoga, demografski razorenoga i intelektualno obezglavljenoga naroda. No, ovdje nije riječ  samo o osudi Boljkovca i ostalih krvavih „heroja“ nego o osudi čitavoga pokreta i ideologije koji se desetljećima uspješno prikazivao kao nešto nevino i pozitivno.

 

U isto vrijeme oni koji su ga stvorili (većinom u privatnome dijelu)  pomognuti su od državnih  financijskih sustava. Ova je kriza i kriza ideologije kojom je vođena ekonomija. Što se zapravo dogodilo? Zašto je pogođen cijeli svijet? Je li „globalno selo“ doživjelo svoj dosada najveći udarac? Postoji li izlaz iz krize koja se vrti u krug, širi poput epidemije svinjske ili kokošje gripe? Je li svijet postao žrtva vlastitih velikih ideja? Postoje li još veće ideje koje žele prethodne pozitivno poništiti? Sve se to pitamo dok analiziramo financijski svijet problema. Gdje je sve počelo? Počelo je na Wall Streetu (američkome središtu svjetskoga financijskog sustava), a onda kao poplava pogodilo sav industrijski svijet. Naime zarade su prije krize bile goleme, gotovo fiktivne i svi su htjeli postati dio velikoga profita. Banke su posuđivale više novca od drugih banaka kako bi ulagale u fiktivne poslove, a onda su se okrenule srednjemu sloju i siromašnima kojima su ponudili posuđivanje novca bez kredita i mogućnosti povratka.

 

Bog druga Budimira Lončara

Umro je posljednji predsjednik vlade raspadnute tvorevine Jugoslavije Ante Marković. Na njegovu ukopu, koji nije imao vjerskoga obreda, ulogu „svećenika“ preuzeo je njegov partijski drug i posljednji ministar vanjskih poslova, također one srećom propale države, Budimir Lončar. I sve bi to prošlo po drugarskome protokolu da ovaj starac Lončar nije izgovorio sljedeće: ''Dragi Ante, dragi šefe i prijatelju. Ovo jest oproštaj, ali nije zbogom, već doviđenja, tamo negdje u nepoznatom i dalekom, gdje nas antifašiste, borce za socijalnu pravdu i mir čekaju dostojna mjesta.'' Eto, tako je drug Budimir Lončar, zapravo, ispovjedio vjeru u neizrečenoga Boga. Poput starih Grka podigao je spomenik „nepoznatomu bogu“. Zbilja bih ja, kao što se i javnost pitala, volio znati odgovor na barem dva upita. Prvo: Gdje se nalazi to izgovoreno Lončarevo „tamo negdje“? Drugo: Tko je taj koji antifašistima opet „tamo negdje“ priprema dostojno mjesto? Očito je ovaj okorjeli partijac, koji – vidi hrvatske tuge! – radi i danas za visoku plaću kao savjetnik Ive Josipovića, uvidio kako je strašna činjenica ako nema ništa poslije čovjekove smrti. Morao je umrijeti drug Ante da bi to uvidio drug Budimir! No, ne možemo se oteti dojmu kako je čudno, smiješno i paradoksalno govoriti o nečemu nestvarnom i u to polagati nade. Nedostajalo je Budimiru Lončaru samo malo hrabrosti, koje nikada nije imao, da konačno izgovori istinu koja se možda i krije u njegovu srcu, da je onaj „tamo negdje“ Bog i da je ono „tamo mjesto“ raj. Možda se i varam, jer kada je rekao da antifašiste čekaju rezervirana mjesta, možda je on, gledajući na neka partizanska djela, mislio na pakao? Je li – ostaje tajnom! – Lončar prizivao Boga ili vraga, raj ili pakao nismo dokučili. Ako netko od preostalih „drugova“ – a ima ih kao gljiva poslije kiše! – zna odgovor na ovo pitanje, molit ću da mi ga dojavi na moju dolje ispisanu elektrončku poštu. Za nagradu će dobiti knjigu Bog postoji, ja sam ga susreo od Andréa Frossarda.

I dok su se, što je divno, mnogi vjernici misama zornicama i na duhovan način pripremali za Božić, usporedno se odvijala i „zornica“ nakon koje mnogima osvanuti nikada neće. Tako smo slušali: Ovdje germa ovoliko, a ondje onoliko. Ovdje majoneza ovoliko, a ondje onoliko! Na žalost, u to se pretvorio radijski i televizijski program u predbožićno vrijeme kao, što osobito čudi, i na Badnjak! Rijetko čuti neku pravu božićnu pjesmu. Stjecao se dojam kao da će mnogi, umjesto u crkvu, na polnoćku ići u trgovački centar i da će mnoge zvijezda s istoka dovesti do kase za naplatu gdje se peglaju ionako prazne kreditne kartice. Žao mi je da je u nekim dijelovima taj duh zahvatio i Hercegovinu, a u te dane, osobito na Badnjak, prije su naše radijske postaje u Hercegovini emitirale isključivo božićnu glazbu! Bilo je i te glazbe, ali stidljivo je i u maloj mjeri emitirana. No, ne treba se ni tomu čuditi jer sada u nekim gradovima imamo i tzv. „božićne tramvaje“. A u tim tramvajima nema mjesta za Isusa, jaslice ili bilo koji vjerski simbol! Zamisli da Zagrebom ili Osijekom vozi npr. „nogometni tramvaj“, a unutar njega nema ništa od nogometnoga sadržaja, već su tamo neke druge igračke!? Opet nam nasušno nedostaje logike i zdrave pameti. Zbilja nas neki vozaju „bez voznoga reda“. Dokle, narode, dokle?

Vjerojatno ste i vi, koji posjedujete mobilni uređaj, primili barem nekoliko poruka za Božić i Novu godinu. Među tim porukama ima onih koje su zbilja pisane domišljato, ciljano, od srca i poslane su osobi s imenom i prezimenom. No, većina tih poruka, koje su se gotovo pretvorile u maltretiranje, su otrcane, potrošene, općenite i poslane jednim klikom svima koje imate u imeniku. Tako te poruke postaju apsurdne i bez ikakva osobnog značenja. Od tih poruka jedino operateri imaju koristi. I ja sam dobio dosta poruka. Srećom većina ih je bila pisana s mojim imenom, ali bilo je i onih koje su čudne. Tako sam za Novu godinu dobio poruku sljedećega sadržaja: „Da mi budeš zdrav ko boca, neka ti žena što manje kvoca, neka ti srce srećom treperi, neka se novac tisućama mjeri, s dobrim gospođama provodio dane, auto te slušalo bez mane. Zdravlja, seksa, benzina i love - što bi više od Godine Nove.“ Eto, rekli bismo, Bože sačuvaj što mi ta osoba želi! Oslobodi me, Gospodine, od ovih želja i od ovakvih, iz poruke, žena!

Često opjevani, izrečeni i već otrcani stihovi početkom demokratskih promjena bijahu: „Bože mili tko bi rek'o lani da će Božić slavit partizani.“ No, neobičnih pojava u zemlji čudne logike, kao što je Hrvatska, ima još. Teško da je tko mogao očekivati da će skupa u istome kalendaru, i to onome katoličkom, zajedničko mjesto naći blaženi kardinal Stepinac i dan proslave antifašističke borbe. Naime, dnevna tiskovina Večernji list, što je u konačnici pohvalno, tiskala je u okviru svojih novina katolički kalendar kao dar svojim čitateljima. Na kalendaru je velika slika kardinala Stepinca. I to je pohvalno. Ali svakako nije očekivati i pohvaliti da se u sadržaju katoličkoga kalendara velikim slovima nalazi ispisano, kao da je Božić ili Uskrs, dan proslave antifašističke borbe. Eto, i to je moguće. Tako se, koje li ironije, na Stepinčevu kalendaru nalaze oni koji su ga protjerali u Lepoglavu, sudili, ismijavali… Razumije se, antifašizam kao svjetski pokret nešto je protiv čega se, generalno, nema ništa loše reći, ali taj antifašizam u Hrvatskoj i BiH bio je upakiran i obučen u ideologiju komunizma koji je zatvarao i ubijao neistomišljenike! No, ako je moguće da se u glavnome gradu Zagrebu na istoj zgradi susreću ploče ulica i trgova Andrije Hebranga i naručitelja njegova ubojstva Tita, onda je sve moguće. 

Prije pola godine na ovim istim stranicama pisao sam o predsjedniku Hajduka Hvoju Malešu. Tada je bio prozivan i bezdušno napadan što se na njegovoj glavi našla crna kapa sa slovom „U“. Sada opet pišem o ovome čovjeku koji se pretvorio u „zviždača“ i tako uhvatio u klopku nogometne mešetare i lopove. Maleš je u suradnji s Uskokom odradio taj časni i hrabri posao. I, tako ispada, Maleš je opet po ustanovi koja nosi početno ime na „U“ – Uskok – bio u središtu pozornosti. Čudi da su neki, pa i istaknute javne osobe, o ovome moralnome Maleševu pothvatu kazali sljedeće: „Da je imao malo više iskustva i godina, ne bi ovo učinio.“ Iz ovoga proizlazi da se lopovom, i onim koji odobrava lopovluk i nemoral, postaje kako se stječu životne godine. Je li nam ovo neka poruka da „starce“ treba otjerati s vlasti? Nisam uvjeren u to da lopovluk ima dobni ili bilo koji drugi predznak. No, mnogo je važnija Malešova izjava: „Volio bih da moj sin kad poraste kaže da je imao poštena oca!“ Malešu, opet ti ponavljam, kao i onda  kada si bio pristrano napadan zbog crne kape: Kapa dolje!

 

Mons. Kutleša je u misnome slavlju, u kojemu je sudjelovalo petnaestak svećenika, ujedno molio za vjernike rodne župe ističući da su i oni, uz njegove roditelje i bivše župnike, vjeroučitelje i učitelje, utjecali i obogatili njegov duhovni rast.  Ovom im je prigodom zahvalio na organiziranome dolasku u Poreč i biskupskome štapu kojim su ga darivali  prigodom biskupskoga ređenja. Govoreći o zahvalnosti i molitvi, biskup Kutleša je u propovijedi istaknuo da je katkada najbolji oblik kršćanskoga života naprosto doći pred svoga Gospodina, pred njim kleknuti, moliti i zahvaljivati. Zapravo, možda samo kleknuti i šutjeti, jer Bog taj unutarnji istinski govor najbolje razumije. Taj glas, krik Bog čuje i vidi, te je posve dostatan za Boga koji uslišava molitvu svojih vjernika, istaknuo je, uz ostalo, biskup Kutleša.

Škripavac je jedno od proljetnih Božjih darova koje poznaju ovi krajevi. Listajući knjige i internetske stranice, primjećujem kako je jednako poznat mnogim narodima i krajevima u sličnim uvjetima.

 

Biljka doseže četrdeset do šezdeset centimetara visine i lijepe rasporedbe u tijelu. Vrlo brzo raste u proljeće i pusti svoje cvjetove, odnosno kapsule, a to je znak da je već prezrela za branje i priprema u kuhinji. Toliko je omiljena biljka, kao zelje u našim krajevima, da je mnogi čuvaju u proljeće i ne beru te ostave sjeme i siju po kutovima svojih njiva da bi je mogli imati tijekom cijele sezone. Nezaobilazna je ne samo u Hercegovini i Hrvatskoj već ju i cijela mediteranska Europa poznaje i rabi i svi joj daju osobite odlike koje ne dajemo špinatu, blitvi i sličnim biljkama. Mediteranci je najviše uzimaju uz kajganu kao prilog i to prokuhanu, a oni vrsniji je kuhari cijele godine koriste za rižote i tjestenine, bilo da su u svježemu ili smrznutome stanju.